Hoću svoju teritoriju!!!

Detetov prostor

Svako od nas odraslih bar jednom u životu je poželeo da bude sam na neko vreme. Ovo je potpuno prirodna potreba, bez obzira što smo društvena bića ima trenutaka kada nam je neophodno da se osamimo. Tu istu potrebu imaju i deca pa čak i sasvim male bebe. Prevelika pažnja i usredsređenost iz ljubavi ili zbog brige može negativno da utiče na dete i njegov normalan psihomotorni razvoj.

Psiholozi kažu da ako ne može da ostane samo, dete očigledno zavisi od okoline, njegovo ponašanje je uglavnom tako da pokušava da na sebe skrene pažnju odraslih što vremenom postaje navika koja prerasta u karakternu osobinu. Takvo dete treba naučiti da bude samo što nije ni malo jednostavno. U početku može da bude u istoj prostoriji ali da se igra svojom omiljenom igračkom uz neku prijatnu muziku. Kada se zaigra ne treba ga prekidati, a kada procenite da može da ostane samo napustite prostoriju na neko vreme.

Krevetac

Krevetac je prvi lični prostor koji beba ima ali je dobro da zadrži svoju osnovnu namenu da služi za spavanje. Ukoliko je i nakon buđenja mirna, ne doziva plačem da je neko uzme treba je tu ostaviti neko vreme. Isto važi i za uspavljivanje posebno tokom dana, prisustvo majke ili nekog drugog drži bebu budnom i odlaže spavanje.

Ogradica

Detetov prostor

Ogradica je pravo mesto za igru, čak i sasvim malu bebu od 2-3 meseca možete po nekoliko puta u toku dana da ostavljate na kratko (3-5min) u njoj. Za rani uzrast su pogodne igračke koje vise iznad glave i pokreću se uz muziku, a za stariji da budu na dohvat ruke. Ovako se beba navikava da boravi u ogradici u kojoj kasnije provodi više vremena. Podloga je čvrsta i pogodnija od vašeg kreveta koji ne pruža adekvatne uslove jer je dušek mekan pa beba ne može da se odupre rukama kako bi se odigla od podloge i u tom položaju manipulisala igračkama. Okretanje sa leđa na stomak i kasnije obratno takođe se lakše izvodi u ogradici nego na krevetu i mnogo je bezbednije, nema bojazni od pada sa ivice kreveta. U ogradici će dete početi i da puzi pre nego što ga stavite na pod.

Osvajanje teritorije

Da dete ima predstavu o veličini prostora kojim vlada videćete kada se u prvim danima puzanjem kreće samo na ograničenom prostoru koji poznaje, najčešće je to tepih i tek nakon nekoliko dana počinje da silazi sa njega i istražuje preostali deo sobe. Tek kada dobro upozna sve ćoškove prostorije u kojoj provodi najviše vremene krenuće u hodnik i dalje u osvajanje čitavog stana. Prvi izlasci na nepoznatu teritoriju traju kratko i vrlo brzo se vraća u "svoj lični prostor" gde se oseća sigurno.

Soba je ogromna

Detetov prostor

Da bi ste bolje razumeli kako se dete oseća u velikom prostoru zamislite da živite u stanu gde je sve desetostruko veće (kao da ste u ogromnom tržnom centru) i gde pokušavate da nađete svoj mir i zaspite. Tako je i detetu u prostoru koji je za vas normalan.

Da bi to nekako prevladalo dete pravi "svoju kućicu" od prevrnutih stolica, čaršava prebačenih preko stočića, zavlači se ispod stola i tu se igra, provodi vreme u ćoškovima ograđeno nameštajem. Deca ovakve stvari rade instiktivno da bi se postepeno navikla na prostor u kome žive a koji je napravljen po meri odraslih.

Važno je da roditelji shvate ove potrebe dece i ne sputavaju njihovu aktivnost, naročito da ne zabranjuju da se na ovaj način igraju jer im prave nered u kući. Danas postoje za tu namenu napravljene kućice i šatori ali i obična kartonska kutija od televizora ili veš mašine može da bude adekvatna zamena često i bolja jer podstiče dečju kreativnost. Dajte praznu kutiju detetu i ono će je pretvoriti u "veličanstveni zamak, podmornicu, svemirski brod".

Detetov lični prostor

Detetov prostor

Ako dete nema svoju sobu, napravite mu poseban kutak u zajedničkom prostoru. Dajte mu njegovu prostirku, policu ili kutiju za igračke i neka to bude njegov "njegova teritorija" gde ostali nemaju pristup. Ovo je naročito važno ako imate više dece, svako od njih mora da ima "sopstvenu teritoriju" gde će se osećati sigurno. Ovako dete uči da postavlja granice kako svoje tako i da poštuje tuđe. Tako će razumeti kada mu budete objašnjavali da ne treba da uzima tuđe igračke bez pitanja. Da bi naučilo da poštuje tuđe granice neophodno je da ima svoje vlasništvo, svoje mesto za stolom, lični pribor za jelo, nešto od odeće što samo ono nosi, igračku koja je samo njegova.

Kuća, dvorište, vikendica su mesta u kojima dete treba takođe da zna koji je prostor samo njegov kako bi moglo da ga organizuje prema svojim potrebama. Ako pomislite na svoje detinjstvo to je sigurno slika nekog posebnog mesta gde ste okruženi svojim omiljenim stvarima. Uz ova sećanja verovatno se javlja i osećaj sigurnosti koji ste imali boraveći na tom mestu, dajte detetu "njegovu teritoriju" kako bi i ono steklo osećaj sigurnosti.